U saradnji sa Udruženjem pravnika u privredi tokom septembra smo nastavili razgovore na temu dubinskog razumevanja i mogućnosti primene osiguranja od profesionalnih bolesti i povreda na radu kako je propisano čl. 67. Zakona o bezbednosti i zdravlju na radu.

Na našem drugom panelu, uz učešće predstavnika stručne, ali i opšte javnosti dodatno smo pojasnili ovu vrstu osiguranja i u otvorenom dijalogu razmenili mišljenja o nekoliko ključnih aspekata, posebno imajući u vidu ogroman značaj koji ova vrsta osiguranja može imati u budućnosti na relaciji poslodavac-zaposleni.

Sama obaveznost ove vrste osiguranja, onako kako je to zakonodavac propisao već dovoljno govori o dužnoj pažnji koju svi akteri na tržištu osiguranja treba da joj posvete.

U stručnoj javnosti i dalje ostaju otvorene nedoumice:

  • Da li ovo osiguranje po svojoj strukturi pripada osiguranju od odgovornosti ili osiguranju od posledica nesrećnog slučaja?

Oba Udruženja smatraju da je u pitanju osiguranje od odgovornosti, što implicira neophodnost, pored osiguranja nesrećnog slučaja i profesionalnih oboljenja i osiguranje odgovornosti poslodavca dodatnog ugovoranja osiguranja od posledica nesrećnog slučaja za zaposlena lica;

  • U slučaju da poslodavac u cilju pune zaštite sebe i svojih zaposlenih ugovori i osiguranje od odgovornosti i osiguranje od posledica čiji će predmet biti osiguranje profesionalnih bolesti i povreda na radu postavlja se pitanje mogućnosti dvostruke naplate naknade iz osiguranja.

Udruženja su saglasna da ne postoji ujednačen stav po ovom pitanju, posebno imajući u vidu nedostatak sudske prakse.

  • Da li osiguravajuće pokriće odgovara obimu zakonske odgovornosti poslodavca?

Udruženja skreću pažnju da osiguravajuće pokriće treba i vremenski i teritorijalno da prati zakonsku odgovornost poslodavaca.

  • Koja je visina sume osiguranja i osigurane sume odgovarajuća za ovo osiguravajuće pokriće?

Nekarakteristično za obavezna osiguranja, zakonodavac nije propisao minimalnu sumu osiguranja/osiguranu sumu. Na osnovu analize dosadašnje sudske prakse Udruženja su došla do zaključka da bi optimalna osigurana suma za trajni invaliditet trebalo da bude 3.000.000,00 RSD, odnosno 1.500.000,00 RSD za smrt usled nezgode.

Ono na šta Udruženja skreću pažnju je da prilikom ugovaranja visina osiguranih suma, naročito treba voditi računa o veličini poslodavca, tačnije broju njegovih zaposlenih i vrsti delatnosti kojom se bavi, kako bi se utvrdila objektivna izloženost riziku koji je predmet osiguranja.

Nedostatak radne snage je izazov sa kojim se sve industrije suočavaju. Industrija osiguranja ima i dodatnu obavezu i odgovornost  koja se odnosi na podršku u obezbeđivanju kvaliteta života zaposlenih. Iz tog razloga Udruženje pravnika u privredi i Udruženje posrednika u osiguranju daju svoj doprinos u cilju pravilne primene ove vrste obaveznog osiguranja na tržištu Srbije.